Loading ...

 U okviru aktivnosti obilježavanja nacionalnog blagdana Bošnjaka 20. novembra ‒ Dana ZAVNOS-a, drugog dana u novopazarskom Kulturnom centru održan je okrugli sto o sandžačkom ćilimarstvu. Organizatori ovog događaja su Kulturni centar Novi Pazar i Udruženje „Pazarski bazar rukotvorina“.

U radu okruglog stola učestvovali su: predsjednica udruženja „Pazarski bazar rukotvorina“ Raza Nikšić, etnolog Snežana Asanin, historičar prof. dr. Redžep Škrijelj,  iz Etnografskog instituta SANU dr. Nina Aksić, urednica programa za tradiciju u Kulturnom centru Novi Pazar Hasna Ziljkić i umjetnik dizajner Muhamed Đerlek Maks.

Iste večeri realizovana je i izložba ćilima, odnosno šara/dizajna ćilima. Slijedi još treća faza projekta, a to je objavljivanje radova u Zborniku.

Da bismo predstavili ono o čemu se govorilo na okruglom stolu, predstavićemo dio izlaganja određenih učesnika.

Prof. dr. Redžep Škrijelj: „Ćilimarski zanat, ili ćilimarska tkačka radinost, ima veoma dugu tradiciju u Sandžaku. U našoj je nauci malo, ili sasvim nedovoljno, istraživan, tako da je kod Bošnjaka mali broj studija o ćilimarskom zanatu, tehnikama tkanja i izrade, zastupljenosti motiva, njihovih urneka ili mustri i ostalih aspekata koji su uticali na nekadašnju dugu tradiciju proizvodnje. Poznato je da je sve do posljednjih decenija XX stoljeća ćilimarstvo u Sandžaku bilo zastupljeno u svakoj porodici kao vid opšte, domaće, porodično-zadružne radinosti u svim seoskim sredinama.

Ćilim je poznata vunena prostirka ili vid tkanina koji je u ovim krajevima imao veoma široku upotrebu. Služio je za prekrivanje i dekorisanje unutrašnjih prostorija, naročito podova u domaćinstvima, vjerskim i vakufskim objektima (džamija, mekteb, musala), ali i za dekoraciju postelja, mindera, sećija, avlijskih balkona, zidova i dr.

Ćilimarstvo je u Sandžak došlo sa Istoka, sa Osmanlijama, ali su neke tehnike tkanja i izrade srodnih tkanina bile poznate još od ranije, o čemu svjedoči prisustvo brojnih turskih i istočnjačkih motiva. U doba Osmanlija bilo je vrsnih majstora tkanja, o čemu govore tehnike bojenja i šaranja ćilima koje su izučavane u zanatskim ili porodičnim radionicama.

Domaće tehnike tkanja omogućile su dobar plasman ćilima od vune, pamuka, svile i kombiniranih materijala sa osnovom od lana, konoplje i drugih sirovina. Dobro razvijena putna mreža (Dubrovnik, Sarajevo, Skadar, Prizren, Skoplje, Solun) omogućila je povezanost naših privrednih centara sa okolnim stočarskim i trgovačkim krajevima i intenzivirala ćilimarstvo kao unosnu zanatsko-proizvodnu granu. Nekada su ovdašnji ćilimi nalazili tržište na pijacama od Novog Pazara do Soluna, Istanbula, Sarajeva, Prizrena, Skadra, Dubrovnika i drugih gradova na Balkanu.“

Dr. Nina Aksić, Etnografski institut SANU Beograd: „Kada sam razmišljala o temi ćilimarstva, kao segmenta nematerijalne kulturne baštine, prije svega sam pomislila na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa, na kojoj se nalaze brojni elementi nematerijalne kulture, te bi novopazarsko ćilimarstvo bio jedan od elemenata koji bi se možda mogao uvrstiti na tu listu.

Naravno, to nije lak put, niti lak proces. Prije svega, treba imati u vidu da se ćilimarstvo kao zanat, tj. njegova tehnika izrade, zatim materijala, pa na kraju i šara, moraju izdvajati od drugih i imati jasno definisane i posebno karakteristične odlike prema kojima bi se mogao prepoznavati kao autentičan pazarski ćilim ili zanat ‒ ćilimarstvo.

Dobit koju bi lokalna zajednica imala od uvrštavanja novopazarskog ćilima ili ćilimarstva na Uneskovu listu nije samo dobit u smislu nekakvog prestiža, već posebno u vidljivosti ove zajednice koja se bavi ćilimarstvom prije svega, pa i mapiranja Novog Pazar kao značajnog mjesta za očuvanje tradicionalne kulture. Takođe, ova vidljivost važna je i kao način dostupnosti informacija koje se tiču ćilimarstva i ćilima u Novom Pazaru, a koje bi mogle biti interesantne za dalja istraživanja i kulturnoj i naučnoj zajednici.

Takođe, stavljanje ćilimarstav na ovu listu značajno je i zbog zaštite i očuvanja ovog zanata, koji kao i, nažalost, većina drugih zanata polako izumire, jer je sve manje mladih koji žele ovime da se bave, ne vidjeći u tome, prije svega, materijalnu dobit.“

Raza Nikšić, „Pazarski bazar rukotvorina“: Naše udruženje se bavi njegovanjem starih zanata, a najviše smo posvećeni tkačkom zanatu ‒ ćilimarstvu. Nastojimo i grčevito se borimo da sandžački ćilim otrgnemo od zaborava i povratimo ga na mjesto koje mu pripada. Ćilim koji se radi u pazarskom, tutinskom i sjeničkom kraju je isti, sa vrlo malim razlikama u odnosu na ćilim u crnogorskom dijelu Sandžaka, tj. u Rožajama, Beranama, Plavu i Gusinju. Ta razlika se ogleda u sklopu boja ili ornamentici.

Možemo slobodno reći da je svaki kraj utkao neki svoj »kod« bilo lokalni ili nacionalni, po čemu je ćilim prepoznatljiv.

Ćilim, kao bitan element naše kulture, ne samo da bi trebalo da sačuvamo, nego je to naša obaveza. Moramo se podsjetiti kako je ćilim, svojom ljepotom i  vrhunskim kvalitetom, ukrašavao naše gostinske sobe. U takvoj sobi su dočekivani važni gosti, održavana razna slavlja, npr. povodom rođenja djeteta, suneta, svadbi, pomirenja, bratimljenja; takođe, i mejt bismo ispratili sa ćilima.

Udruženje »Pazarski bazar rukotvorina« nastoji da zanat prenese na mlađe, jer  žene koje znaju da tku su uglavnom starije. Takođe, nastojimo da uposlimo žene koje su manje plaćene na radnim mjestima, te im na taj način dajemo šansu da ekonomski ojačaju. Naši radovi su kvalitetno odrađeni i zadovoljili smo sve kriterijume, tako da su se naši proizvodi našli na svjetskoj izložbi EXSPO u Dubaiju prošle godine.“

Msr. Hasna Ziljkić je, svojim izlaganjem i prezentacijom, pojasnila kakve su bile društvene prilike kada je ćilimarstvo bilo na cijeni i kada se živjelo od toga. Da bi to uspjela, predstavila je dva intervjua sa dvije ispitanice – jedna je iz opštine Tutin (selo Veseniće) i ona je, sa svojim sestrama, izrađivala ćilim u kući, a druga ispitanica je iz okoline Novog Pazara i radila je u fabrici „Vojin Popović“.

Muhamed Đerlek Maks je govorio o temi: „Uspon, pad i stagnacija novopazarskog ćilima“, dok je etnolog Snežana Asanin govorila o sandžačkom ćilimu kao etničkom obilježju.