Elma Selimi, studentica medicine, do sada ima objavljenu zbirku poezije: “Nepotreban ambijent”.

Iz recenzije akademika Ferida Muhića:
„Svaka pjesma je originalna, cjelovita, ni jedna jedina nije sastavljana, sklapana, konstruisana nego su sve nastale iz sopstvenog inspirativnog središta, kao što nastane i rascvjeta se ruža iz sopstvenog pupoljka! Mnoge od njih su uistinu antologijske, uključujući tu i dvije pjesme prepjevane na goranski od pjesnika Ensera Hodže-Resteljičkog. Svježina kojom Pjesme Elme Selimi kadriraju svakodnevne prizore koje smo vidjeli hiljadu puta tako da ih više i ne primjećujemo, ima efekat elektro-šoka! Prenemo se, dah nam se oduzme, potrese nas ta vizura koju nikada ranije nismo zapazili a koja nam je bila neprekidno pred očima! Oštrina i britkost asocijacija, orošenim ponekad dahom melanholije, ponekad opet ubrizganih trnom ironije, nikada ne prelazi ni u dešperatnost, ni u lament, čak ni u cinizam – što je ekstremno rijedak kvalitet u savremenoj poeziji ogrezloj u namjerne jezičke grubosti i odsustvo emocionalnog rafinmana.
Čak i kada je riječ o nekoj vrsti programskih tekstova, smještenih na sam kraj ove fascinantne zbirke, Elma Selimi ne tone u površni entuzijazam i deklarativni optimizam kakav se od njene mladosti zapravo i očekuje.
I eto, tu postaju aktuelne Platonova metafora pjesnika kao frule bogova, tema Velike Buiblioteke, tema hakiranja! Kako je Elma uopšte napisala ove pjesme?! Odakle su Elmi Selimi stigle ove i ovakve pjesme!? Da li ih je hakirala, u stanju nekog transa, odnekud, sa nekog kosmipkog releja? Ili je bila izabrana da bude božanska frula?!“